Mijo Kovačić "Sodom and Gomorrah" grafika 70*100 cm

Grafika 70x100 cm iz 2005. godine; tiskana na 350 gr. bezdrvnom "Mondy" papiru (shamoa) u nakladi od 250 primjeraka.
Suhi žig, neopremljena.

Sodoma i Gomora bili su dva biblijska grada nedaleko od Mrtvog mora koje je Bog htio uništiti, sumpornim ognjem prema Knjizi postanka (Post. 18,16-18), jer su stanovnici istih bili griješnici i što su pokazivali mržnju prema strancima te nisu pokazivali suosjećanje za slabe i siromašne.
Prema priči, Abraham je pokušao nagovoriti Boga da poštedi ova dva grada i njihove stanovnike riječima: "Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje?"

U nastavku teksta Bog obećava poštedjeti Sodomu ako u njoj bude pedeset nevinih osoba. Abraham je pokušavao cijelo vrijeme smanjiti ovaj broj, korak po korak, došavši na kraju do broja deset. Ipak ni deset nevinih osoba nije bilo moguće pronaći u Sodomi. Kada su Jahvini anđeli dobili prenoćište kod Lota i njegove obitelji, stanovnici grada su okružili Lotovu kuću zahtijevajući da im Lot preda anđele. U svojoj srdžbi stanovnici grada nisu čak ni razmotrili Lotov prijedlog da im umjesto anđela preda svoje dvije neudate kćeri, nakon čega anđeli osljepljuju napadače i uz pomoć sile, izvlače Lota i njegovu obitelj iz grada, sa zapovijedi da se ne obaziru na Sodomu. "Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem " (Post. 19,24), uništivši oba grada i područje oko njih. Lotova žena, koja se unatoč Jahvinoj naredbi okrenula prema gradovima, pretvorila se u stup soli (morske???).

Mijo Kovačić rođen je 5. kolovoza 1935. kao najmlađe od petero djece, u podravskom zaseoku Gornjoj Šumi, nekoliko kilometara udaljenom od Molva i Hlebina. Osjetljivi dječak Mijo proveo je djetinjstvo vezan uz majku Anu koja je svoju maštovitost prenijela na sina: hranila je i razvijala Mijinu fantaziju pučkom naracijom.
Obilje je u podravskom kraju bilo nepoznanica. Moglo se opstati ako su se prihvatile dvije seljačke vrline: rad i štednja. Dok je bio dijete, Mijo je dane provodio uz kravu na paši. Tu je svoju kravu "upoznao u dušu" i ona će ga kasnije pratiti kao model kroz čitavo njegovo slikarstvo. Četiri razreda osnovne škole Mijo je pohađao u Molvama. Tih dnevnih sedam kilometara koje je propješačio nije bila samo faza njegova "prilagođavanja društvu", bilo je to i svojevrsno školovanje" u velikoj učionici prirode", u kojoj je uspješno svladao "tečaj" botanike, zoologije, anatomije i svih ostalih "predmeta" iz života sela. U toj mu je "akademiji" preostalo jedino perfekcioniranje slikarskog zanata.

U Mijinim zimama nema zimskih radosti, na ledu njegovih slika nikada se nije klizalo ni jedno dijete. On je, reklo bi se "knjiški", bio pjesnik "šekspirijanskog tragičnog usmjerenja". Mijo se ni s jednim svojim motivom ne igra poput verbalističkog žonglera, Pred svakim je svojim motivom Mijo ozbiljan, podjednako je nepotkupljiv kada je u pitanju tzv. "frivolna" tema, kao i ona vezana uz tragična zbivanja. U njemu ta ozbiljnost izjednačava motiv ljubavi i erotike s bilo kojim motivom života i smrti.

Presudne 1953. godine osamnaestogodišnji seljak iz Gornje Šume prvi se put susreće s imenima Krste Hegedušića i Ivana Generalića. Hegedušić je u dalekom Zagrebu nedostižan, ali Ivan Generalić živi u susjednim Hlebinama. Susret s njim nije bio presudan toliko kao "školska poduka" koliko kao ohrabrujući primjer: pred njim je stojao neškolovan seljak koji je postao poznat i proslavljen slikar u svijetu! Mijinoj mudrosti nije ni bilo potrebno više od te spoznaje. Tako je započeo njegov dugogodišnji studij u "akademiji" seoskog dvorišta u Gornjoj Šumi.

Godine 1954. mladi slikar izlaže prvi put u Koprivnici s Gažijem, Filipovićem i Večenajem. Bio je to ohrabrujući i obećavajući nastup. Među važnijim Mijinim susretima svakako je susret s Grgom Gamulinom (1964.), koji je prvi u Hrvatskoj bez predrasuda prišao teoriji naivne umjetnosti. Rezultirao je najiscrpnijim monografskim djelom o Mijinu slikarstvu (Kovačić, 1976.). Više od jednog desetljeća poslije, objavljeno je drugo monografsko djelo iz pera Vladimira Malekovića, (Mijo Kovačić, 1989.), a 1999. i treće, u izdanju Kovačićeva bečkog prijatelja i kupca P. Infelda.

S velikim se majstorima i njihovim djelima Kovačić suočavao hrabro i vrlo samopouzdano. "Veliki me majstori nisu mogli skrenuti, oni su gledali svoje ljude i pejzaže u svom vremenu, kao što ih ja gledam u ovom svom", naglašavao je. On ih "čita" sa strašću i uživanjem, otkriva u njima sve ono što je sam morao otkrivati u svojoj "akademiji" u Gornjoj Šumi. Mudar i samozatajan, stvara i danas, uvjeren da još nije naslikao svoju najbolju sliku.