JAKELIĆ STIPE JOKE

Moglo bi se reći da je Stipe Jakelić (1956. - 1988.) sagorio u svojoj želji da dosegne vrhunce, odmjeravajući se s povijesnim i modernim velikanima likovne umjetnosti i pjesništva, pokušavajući svojim radovima reagirati na temeljna pitanja življenja i postojanja. Riječi su to akademika Tonka Maroevića koje na slikovit način prate tragičnu sudbinu ovog splitskog slikara i pjesnika.
Studirao je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, no nije ju okončao, pa se i likovna ostavština, a da se to zaključiti i po izložbi postavljenoj u solinskom Domu kulture “Zvonimir”, uglavnom bavi crtežom, povremeno diskretno koloriranim. Svojevrsne su to bilješke s margine iz kojih je razvidno kako se radi o sjajnu crtaču, o iznimnoj darovitosti koja se kondenzira iz desetljeća rada, makar opterećena prekidima.
Male formate može se vezati uz svojevrstan dnevnik, koji je slikar gotovo opsesivno vodio, svjedočeći tako o svojim strahovima, nadama, razočaranjima, emocijama i asocijacijama. Obrazine i portreti te naglašeno tumačenje raspoloženja s vlastita lica u brojnim autoportretima projekcija je svojevrsna solipsizma, monomanije, egolatrije, ali i čeprkanja po vlastitoj psihi. - Gotovo je nemoguće sistematizirati i valorizirati pjesnički i slikarski opus Stipe Jakelića - kategoričan je dr. Duško Kečkemet, autor monografije o ovom umjetniku, koji razloge za takve tvrdnje pronalazi u opsežnu djelu koje je nastalo u kratkom razdoblju, ali i činjenici da je stilom, izričajem i duhovnim istraživanjima uistinu raznorodno i kvalitativno šaroliko. Ima tu i u jednoj i u drugoj disciplini tek nabačenih osobnih notica, ali i dubokih i zrelih misli. Iz literarne ostavštine uočljiva je izuzetna naobrazba iz koje se bistre i visoka inteligencija i poznavanje književnosti, napose orijentalne filozofije. Jakelić je počeo objavljivati u Mogućnostima 1992. kratke pjesme iz ciklusa “Luminiscencije”, pa su slijedile zbirke pjesama “Travka”, haiku poezije “Pokraj puta cvijet”, pa opet poezije “Katedrale se ruše”, da bi zaokruženo pričanje završio u istom časopisu 2004. godine, pjesmama iz kompleta “Razmišljanja u odjelu za botaniku”. Još jedan kuriozitet - sva izdanja sam je ilustrirao. U Kečkemetovoj knjizi “Stipe Jakelić slikar i pjesnik” zanimljiva je kvalifikacija pjesnika i dugogodišnjeg urednika Mogućnosti Petra Opačića. - U pjesničkom promišljanju zbilje i kulturološkog naslijeđa on je supsumirao u vrlo kratkom vremenu cjelokupnu svjetsku pjesničku ostavštinu, potvrđujući je, ali i negirajući svojim osobnim iskustvom, što ga je na koncu dovelo u insularnost i nerazumijevanje, pa mu i nije preostalo ništa drugo osim samozatajna rada - kazao je Opačić. - U Jakelićevim slikama često nalazimo na simbole, kao što su mjesec, križ ili zvijezda, ali i brojke, a najčešće su to 3, 5 i 7, koje su za njega imale neko nama za sada nepoznato značenje. Volio je često “odglumiti” nesigurnu dječju ruku razotkrivajući moguće i nesvjesno vlastito infantilističko viđenje svijeta - kazao je o Jakeliću Duško Aničić.
Hanibal Vrančić, kako se često potpisivao drugim krsnim imenom i majčinim prezimenom, bio je otvoren prema realizmu, ali i nadrealizmu, čak i hiperrealizmu, a posebno blizak bio mu je simbolizam Kleeja. Sadržaj velikog broja crteža vjerskog je karaktera, a njegovom likovnom ostavštinom uporno se provlači asketski lik Krista, nimalo dogmatski, već nadasve ljudski i misaon. Omiljen, načitan i naočit, ljubav žene nerijetko je podređivao erotici, a ona je znala iskliznuti ka morbidnosti. Jakelić je za života izlagao samo četiri puta, a devet samostalnih izložbi nakon smrti uglavnom je plod nastojanja i upornosti njegove majke Radojke. Kroz njegovo cijelo staralaštvo, bilo likovno ili književno, provlače se dvije konstante, samoća i tuga, a iz njih proizlaze logična bol i bezizlaznost, besmisao života i trpnje.