Fedor Ličina,70×50 + okvir, akvarel/tuš u boji,1996 g.

potpisano,u odličnom stanju, samo osobno preuzimanje - Zagreb, Vrapče
Fedor Ličina (1939–2006)
Fedor Ličina imao je sreću i nevolju pripadati slavnom naraštaju okupljenu u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, u kojoj je bio suradnik između 1963. i 1969. godine. Kažemo sreću, jer je djelovanje u tom okviru moglo ponuditi najbolje uvjete za postdiplomski razvoj, a dodajemo nevolju, jer je konkurencija mogla djelovati i destimulativno, obeshrabrujuće. Naime, u istom su razdoblju u tom krugu radili Miroslav Šutej i Nives Kavurić Kurtović, Nikola Koydl i Vlado Veličković, Ervin Hotko i Zdravko Tišljar, Nataša Cetinić i Zlatko Šimunović, Ljerka Šibenik i Ratko Janjić, od kojih su neki vrlo brzo stekli ime i nametnuli se u širim razmjerima, dok je Fedor Ličina išao sporije i znatno se rjeđe javljao samostalnim izložbama (prvom od njih tek 1977). Ali njegov je razvoj bio latentan, temeljit, podzeman. Kao izrazit intelektualac, uspijevao je asimilirati i apsorbirati mnoge aktualne tekovine, a emotivnu stranu bića dopunjavao je glazbom, kojom se neprekidno amaterski bavio, dok je razinom izraza došao na sam prag profesionalizma. Pratio je međutim s ljubavlju rad poznatijih i afirmiranijih kolega, gotovo mogu reći da ne znam drugi slučaj tako navijačkog i prijateljski neljubomorna sudjelovanja u svečanostima i uspjesima drugih slikara. Kao fotograf i dizajner, kao postavljač i savjetnik, opremio je mnoge likovne manifestacije. Mene je, primjerice, nagovarao da se pozabavim radom nekih njegovih vršnjaka i suputnika (napisao je pritom odličan komemorativni tekst o Zlatku Šimunoviću, koji danas i za njega mnogo govori), a njega sam jedva uspio nagovoriti da mi dade seriju svojih crteža za objavljivanje u časopisu »Republika«. Bez njega bit će mnogo praznije izložbe i druženja, bez Pipa duh kolektiva oko Majstorske definitivno je izgubljen.

U povijesti novijega hrvatskog slikarstva ipak će ostati Ličinin napor i rezultat u afirmaciji elementarnoga, primarnog, minimalističkog ili geometriziranog, a kromatski čistog slikarstva. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina upravo je Fedor Ličina najodređenije zastupao kombinaciju oštrorubne i sistemski organizirane apstrakcije, tzv. slikarstva obojenoga polja, došavši u radu do krajnjih mogućnosti i graničnih rezultata te orijentacije. Naslovi nekih slika s prve izložbe dovoljno govore o svjesnu programu i promišljenu variranju unutar strogih premisa. Ako naslove poput Fuge pripišemo urođenoj glazbenoj kulturi i tonskim nadahnućima, ostaju nam nazivi gotovo konceptualnoga karaktera: Ravnoteža u kvadratu, Kvadrat meditacije, Prostorna raspoređenost i Rasprostiranje s pomakom. Naslov prvonavedene slike u prvom Ličininu katalogu sad doživljujemo i kao proročanstvo: U počast okomici. Naime, uz likovnu djelatnost (s vremenom pomalo bačenu u drugi plan, zbog iscrpljenosti početnoga radikalizma) Pipov život temeljito je odredilo i hodočašćenje planinama, čak doslovna težnja prema visinama i odmaku od prizemne zbilje. Nakon razdoblja dvojbi i oklijevanja konačno je odlučio, u zreloj dobi, povezati svoja iskustva i ljubavi, odnosno naslikati planine. Bez pretenzija otkrivanja već otkrivenog i bez iluzija likovnoga pionirstva prepustio se neposrednu reagiranju na vizualne i svjetlosne doživljaje. To je rezultiralo opsežnim ciklusom slika s Velebita, nizom ostvarenja rijetke ozbiljnosti i uvjerljivosti obnovljene tradicije, nipošto puke ilustrativnosti i razgledničke dopadljivosti. U čvrsto građenim poljima i planovima prirodnih konfiguracija Ličina je prepoznao ishodišne ritmove i kromatske preplete, stvorio kadrove autonomnih vrijednosti. Nažalost, njegova velika izložba Velebitski pejzaži u Gospiću nije bila predstavljanje novih problemskih raspona, nego upravo testamentarna prigoda. Uvjerljivost slikanja i ljepota druženja koju je Pip s nama tom zgodom podijelio ostaju vrijedan saldo likovnog i životnog trajanja.

Tonko Maroević