1000 din 1931. (vf)

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca - SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija), naziv je za monarhiju koja je obuhvaćala područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije, nastala je 1. prosinca 1918. godine, a prestala postojati uspostavom Demokratske Federativne Jugoslavije. Kralju Petru II. Karađorđeviću je zabranjen povratak u zemlju 29. studenoga 1943. te je na približno istom području proglašena republika dana 29. studenoga 1945.

Prigodom nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, nije se niti jedna od tih država proširila na teritorij druge, nego je nastala unija Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije (koja je nekoliko dana ranije bila sebi pripojila Kraljevinu Crnu Goru), povodom čijeg su formiranja u pravnom redu obje te ranije države prestale postojati; kod sklapanja Ugovora u Saint Germainu iz 1919. godine je iz praktičnih razloga bilo ugovoreno da će nova Kraljevina SHS naslijediti ugovore "bivše Kraljevine Srbije". U Ugovoru iz Saint Germaina se doduše govori o "područjima pripojenima Srbiji od 1913. god. - ali se to odnosi na područja oduzeta Turskoj i Bugarskoj; u pogledu područja koje je nekad bila dijelom Austro - Ugarske (tj., u pogledu Države SHS) i Kraljevine Srbije, govori se o slobodnom sklapanju unije, povodom koje je nastalo ("konstituirano") Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je uspostavilo suverenitet nad teritorijem i stanovništvom ranijih država.
Kasnijim preimenovanjem Kraljevstva SHS u Kraljevinu Jugoslaviju, pak, nije došlo do nikakve državnopravne promjene.

Gospodarstvo
Dohodak je po glavi stanovnika bio u Jugoslaviji 1930-ih skoro najniži u Europi, 1938. je procijenjen na 3.100 dinara (oko 70 US$); imala je 1921. 135 poljoprivrednih stanovnika na 100 ha obradivog zemljišta te je tako bila poljoprivredno najnapučenija zemlja istočne i jugoistočne Europe. 1931. broj stanovnika na 100 ha popeo se na 140, a 1938. na procijenjenih 144, ili višak poljoprivrednog stanovništva od 44.4%. Srbi i Crnogorci iz planinskih krajeva sustavno su naseljavani u Vojvodinu, Srijem, Slavoniju, Makedoniju i Kosovo. 1931. godine 76.5% stanovništva Jugoslavije živjelo je od poljoprivrede, a samo 11% od industrije, rudarstva i zanatstva. Između 1926. i 1939. od poljoprivrede je dolazilo 46% državnog dohotka, 18.9% od industrije, a 35.1% od ostalih aktivnosti. Oko 80% obradive zemlje bilo je zasijano žitaricama (najviše kukuruzom), koje su uglavnom služile za neposrednu ljudsku ishranu. Svega 14% ukupne potrošnje bjelančevina potjecalo je od životinjskih prehrambenih prerađevina. Radni učinak životinjske vučne snage bio je nedovoljan u mnogim područjima. Neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji je bilo svega oko 2.300 traktora, uglavnom u Vojvodini, gdje je poljoprivredna tehnologija bila na puno višoj razini nego drugdje. Južno od Dunava i Save još su se uvijek naveliko rabili drveni plugovi. Umjetna gnojiva se gotovo nisu ni rabila, a pesticidi samo u vinogradarstvu i ponegdje u voćarstvu.

Većinu velikih poduzeća u međuratnoj Jugoslaviji (tvornice, rudnike, banke, osiguravajuća društva) posjedovali su stranci. Krajem 1937. postotak stranog vlasništva u ukupnom dioničkom kapitalu svih jugoslavenskih poduzeća bio je sljedeći: električna energija 83%, kemikalije i petrolej 69.9%, rudarstvo 69.2%, osiguranje 38%; cement, boksit i staklo 37%; metalurgija 32.7%, drvena građa 28.8%, rafinerije šećera 24%, tekstil 22.7%, hoteli 21%, mlinovi 19%, bankarstvo 9%. Uzmu li se kao osnova dionički kapital i strani krediti, 1/4 svih stranih investicija činili su Francuzi. Britanski interes držao je 17.4%, SAD 15%, Njemačka (uključujući i austrijski i čehoslovački udio) 11.1%, Italija 9.5%, Belgija 7.4%, Švicarska 5.9% te još neki manji vlasnici. K tome je mnoga poduzeća, čiji je dionički kapital bio pretežno jugoslavenski, u stvari efikasno nadzirao strani kapital - zahvaljujući ugovorima s velikim inozemnim kupcima ili stranim kratkoročnim kreditima, ili sudjelovanju tih poduzeća u međunarodnim kartelima.

U razdoblju između 1936. i 1939. njemački udio u jugoslavenskom izvozu iznosio je 28.3%, a u uvozu 34.8%. Francuski 2.8%-2.3%, britanski 8.4%-7.5%, priključenjem Austrije i češkog protektorata njemački više od 50% u izvozu i uvozu. Za jugoslavenskog poslovnog čovjeka pristup Njemačkoj i Italiji bio je lagan, jeftin i siguran, a na zapadnoeuropska tržišta skup i potencijalno rizičan. Nakon rujna 1939. Jugoslavija u Njemačku i Italiju sve više izvozi hranu i sirovine, a ima sve više teškoća uvesti prijeko potrebne tekstilne sirovine, naftne derivate i koks.

U svibnju 1939. vlada je poduzela mjere opreza i narodnoj banci naredila prebaciti veći dio zlatne pričuve u Englesku. Kasnije su te pričuve u visini od 47 000 000 dolara deponirane u Federalnoj banci za rezerve u New Yorku. U zemlji se opticaj novčanica već popeo od 6.6 milijardi dinara krajem prosinca 1938. na osam milijardi dinara krajem kolovoza 1939. Do samog izbijanja rata nije bilo znakova inflacije. Opći indeks cijena (1926=100) tijekom 9 mjeseci je i pao, od 77.5 na 76.8. Početkom rujna 1939. počele su se strmo penjati i cijene i opticaj novčanica. Opći indeks cijena popeo se od 76.8 u kolovozu na 90.9 u prosincu 1939., na 143.9 u prosincu 1940., na 155.3 u veljači 1941. godine. Najizrazitiji porast dogodio se u prehrambenih proizvoda biljnog podrijetla: od 75.7 u kolovozu 1939. na 90.7 u prosincu, na 195.6 u prosincu 1940. i na 213.7 u veljači 1941. Zbog zamrzavanja cijena glavnih predmeta uvoza sredinom 1940. cijene izvoznih roba narasle su povrh cijena uvoznih roba. Usprkos svom nadzoru, troškovi života u Beogradu popeli su se od 81.7 u kolovozu 1939. na 141.3 u veljači 1941. godine.

Unutarnja politika
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila višenacionalna, priznati status naroda imali su samo Srbi, Hrvati i Slovenci s tvrdnjom da su to "tri plemena istog naroda".
Premda je deklarativno Kraljevina SHS bila ustavna monarhija, Vidovdanski ustav od 28. lipnja 1921. ozakonio je velikosrpski hegemonizam, unitarizam i centralizam. Sustav je obilježio i žandarmerijski teror nad političkim protivnicima, komunistima i pro-ljevičarskim strankama, republikanskim strankama te hrvatskom oporbom. Opseg tog terora se kretao od verbalnih prijetnja preko organizacija koje su bile produžena režimska ruka (ORJUNA i sl.), fizičkih ugroza sve do ubojstava.

Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. Sustav zasnovan na "poštenju prestao je da funkcioniše", a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (...) poslovanje s Europom otežano je jer izvoznice odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene... Ali od tada smo MLOOOOGO NAPREDOVALI!

Po zakonu minimalna dob za članove narodne skupštine bila je 30 godina, za senatore 40. Na lokalnoj razini skoro i nije bilo političke aktivnosti ni terena za odgoj političkog kadra. Po ustavu iz 1931. za svaku izbornu listu zahtijevao se minimum od 60 popisa u više od polovine svih kotareva u najmanje dvije trećine od devet banovina. U lipnju 1921. jedan član komunističke stranke pokušao je ubiti princa-regenta Aleksandra, a u srpnju je drugi njen član ubio bivšeg ministra unutarnjih poslova Milorada Draškovića, autora prosinačkog dekreta iz 1920. Vlada je odgovorila stavljanjem Partije van zakona u kolovozu 1921., a rukovoditelji ilegalne Partije su jedan po jedan bili zatvarani ili prinuđeni bježati iz zemlje ili ubijeni. Do 1932. Partija se smanjila na nekoliko stotina članova.