EDO MURTIĆ: SLIKA 2003 – 2004

 Kada me je u proljeće 2004. Edo Murtić pozvao u svoj zagrebački atelier da mi pokaže svoju novu seriju slika što ih je naslikao za svog “ ljetnog” boravka u Vrsaru, bio sam zatečen onim što sam vidio. Ne samo količinom radova, slika mahom velikog formata, naslikanih u relativno kratkom i stvaralački iznimno plodnom razdoblju od svibnja 2003. godine, koliko svježinom i novinom likovne interpretacije uobičajenih slikarskih tema, od kojih je nekolicina upućivala na antologijska ostvarenja. Taj je susret s novim Murtićevim radovima bio utoliko dojmljiviji što njegova umjetnost, ni nakon što je prešao prag osamdesete, nije nimalo pokazivala znakove fizičkog zamora ni posustajanje kreativne tenzije. Štoviše, njegove slike prevladavajućih dubokih gama svjetla i boje akumulirale su novu kreativnu snagu i puninu njegove moćne kolorističke geste, ali i sve prisutniju kontemplativnost u artikuliranju slikane površine. Sve je upućivalo na neuobičajeno dinamičnu stvaralačku i slikarsku aktivnost koja je kulminirala u svojevrsnoj sintezi žestokih prodora i naglih uzleta gestičkog kromatizma i koncentriranog sabiranja vitalnih energija u tamnim, slojevitim partiturama pulsirajućeg likovnoga tkiva. Ponesen tom neočekivanom kreativnom svježinom Murtićeve recentne slikarske produkcije, predložio sam tada da se ti novi radovi izlože u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu te nakon Ljubljane i Beča tako pokažu i domaćoj publici u prostoru uz koji je vezan dugogodišnjim prijateljstvom, i u kojem je ostvario neke svoje ključne izložbe, primjerice cikluse Jedno ljeto (1981. g.) i Montraker (1998. g.). Prema tome, ova izložba po svojoj formi i sadržaju nije ni hommage velikom slikaru, ni očekivani spomen umjetniku koji je svojim golemim djelom snažno iscrtao obrise i bitno utjecao na tokove naše moderne umjetničke i kulturne povijesti. Ona je nešto više i znakovitije od toga: jedna u nizu Murtićevih ranije dogovorenih izložbenih aktivnosti, obilježenih potkraj života brojnim međunarodnim nastupima i priznanjima. U stanovitom smislu sada nam se vraća kao memento jedinstvenoj strasti slikanja, i to baš u prostoru u kojem je točno prije pola stoljeća afirmirao svoju poetiku “apstraktnog” ekspresionizma i u tom istom prostoru na simboličan način završio svoj stvaralački ciklus prekoračujući granicu svoga fizičkog trajanja.

Stranica: 68
Jezik: Zagreb
Pismo: Latinica
Stanje: Odlično
Uvez: Meki
Godina: 2003