Dario Šarec : Na putu za Neverland

Nisam bio siguran hoće li izdržati do kraja. Postojala je neka sitna mogućnost uspjeha, no sa svakom se daljnjom stranicom neizvjesnost povećavala. Ponekad se činilo da neće uspjeti. Posebno u onim momentima kad spominje oca i njegove vojničke dane na Ohridu, a ni scene u ludnici nisu bile sasvim bezopasne. Od ludih se ljudi svašta može očekivati. Od PTSP-ovaca još i više. Ta me neizvjesnost, više no išta drugo, držala do kraja knjige i kad sam konačno sklopio posljednju stranicu došlo mi je nekako milo. Uspio je!

Netko je uspio napisati knjigu u kojoj nema ni traga Jugoslaviji, ni jednog spomena novovalnih prvoboraca pa čak ni usputne zabilješke o Domovinskom ili bilo kojem drugom ratu. Možda sam takvo što i trebao očekivati. Dario Šarec je dovoljno mlad (rođ. 1981.) da bi mu sva jugoslavenska ikonografija, uzdignuta do kulta u post-jugoslavenskom dobu, bila pomalo daleka i tuđa. Djeca devedesetih "briju" na neke druge stvari. I koliko god je izvjesno da će s prolaskom vremena, kako mlađi i mlađi autori budu stupali na scenu, Jugoslavija i jugoslavensko polako nestajati iz kolektivne memorije utjelovljene u književnosti, još uvijek smo unutar prijelaznog razdoblja u kojemu je izostanak spomenutih tema svojevrstan "događaj" - dobrodošao odmak od kolektivnog diskursa "scene".

Nije Šarec prvi autor koji se, krećući se urbanim topografijama, odmaknuo od jugoslavenskog naslijeđa, nije ni najbolji, no njegova nova knjiga - "Na putu za Neverland" - poslužit će nam kao egzemplarni predložak za opis novog protagonista hrvatske "urbane proze" - posttranzicijskog junaka koji ni po čemu bitnome ne odskače od svojih prethodnika


Odlično očuvano