Vrata od utrobe / Mirko Kovač

Vrata od utrobe / Mirko Kovač
Zagreb : Večernji list, 2004
334 str. ; 21 cm
Nakladnički niz: Večernjakova biblioteka ; knj. 15
Str. 331-334: Bilješka o piscu / Strahimir Primorac.
ISBN 953-7161-08-0

Stanje: izvrsno
CIJENA: (fiksna) 13 € + troškovi dostave
DOSTAVA: Tisak paket
Šaljem u roku 24h do 48h nakon što uplata sjedne na račun
Ako ste iz Zagreba možete osobno preuzeti na mojoj adresi
Kompletnu ponudu pogledajte klikom na link "Svi oglasi ovog oglašivača".
Kontakti: bookys@gmail.com, 098 27 24 27

Anotacija
Miljenko Jergović 08. 10. 2016.
Da je povijest drukčije potekla, ili barem da rat nije krenuo iz Beograda, Mirko Kovač vjerojatno bi ostao u tom gradu, koji mu je stajao kao savršeno iskrojeno odijelo, a svoje knjige niti bi naknadno redigirao, niti bi ih jezično preuredio i prepjevao u hrvatski jezični standard. Za takvo što, naime, pisac ne bi imao vremena. Također, da nije prihvatio da mu karakter bude sudbina, ili da – sljedstveno kršćanskoj mitološkoj matrici, koja mu je bila bliska i s kojom se često služio – nije spremno ponio svoj križ i emigrirao ne samo u Rovinj i u Hrvatsku, nego iz Beograda i Srbije, te iz srpske kulture, koja ga je formirala, obogatila i ojačala do snage silnoga pisca ovih jezika, Kovač se uopće ne bi bavio svojim starim knjigama. Za takvo što, naime, ne bi imao vremena. I još: da nije u njemu bilo potrebe da se tako temeljito i cjelovito odriče onih koji su se Boga odrekli, i da – kao rukavom sa zamagljenog prozorskog stakla – nije prebrisao Istočnu Hercegovinu iz svoga svijeta, ne bi nanovo, u drugome jezičkom okviru i osjećaju istoga svog jezika, pisao “Uvod u drugi život” i “Vrata od utrobe”. Ne bi, jer za takvo što ne bi imao vremena. (Ali da ovaj Bog ne ostane u zraku, da visi, nerazumljiv, ili krivo upućen. Kovač, iako vjeran kršćanskoj legendi, vjernik nije bio, niti se u vjeri ukopao, kako u književnosti, tako niti na rovinjskome groblju, pa bi se moglo reći da je u konvencionalnome smislu bio ateist. Ali ono što su zatajili i čega su se odrekli oni zbog kojih je otišao iz Beograda i iz Istočne Hercegovine, njemu je bilo vrijedno koliko i vjerniku Bog. Pa zašto to onda i ne nazvati Bogom?)

Mogli bismo, dakle, kazati, što u gorkoj ironiji, a što jer je, možda, i zaista tako, da se pisac prepjevavanjem svojih romana, prepisivanjem njihovim i, katkad, višestrukim naknadnim redakcijama i prepravljanjima teksta, bavio zato što je imao previše vremena. A imao ga je zato što se svjesno odrekao dviju svojih velikih tema, jedne koju je napustio napuštajući zauvijek Beograd, i druge koje se odrekao odričući se, isto tako zauvijek, Istočne Hercegovine. Za razliku od nekih drugih pisaca, koji su samo u egzistencijalnom smislu bili emigranti, iako su nastavljali živjeti u svojim zavičajima i zavičajnim književnostima, Mirko Kovač emigrirao je iz svega. Njegova emigracija bila je velika i tragična. I bila je bitno osamljenička. Za razliku od Josepha Rotha ili Thomasa Manna, koji su bili pojedinci unutar cijeloga jednog izmještenog naroda, Kovač je bio sam. Hrvatska ga je dočekala s ravnodušnošću, hrvatska ga kultura i književnost nisu prihvatile, ili su ga prihvaćale uz sumnjičenja i podcjenjivanja, nikako onakvog i onolikog kakav je i koliki je bio, ali to samo po sebi za pisca i ne bi bilo loše da mu je, makar i na taj način, mogla pružiti barem približno tematsko polje onom kojega se on odrekao. Ali takvo što naravno da nije moguće. I nije – barem da u toj stvari nije! – tu s Hrvatskom problem. Zavičaji kojih se odreknemo nenadoknadivi su, svrbe i bole kao amputirani udovi, i nikad ne izrastu novi, kao što ne izraste nova ruka, noga.

Na zalisnim stranicama “Kristalnih rešetaka”, treće knjige Kovačevih Djela, koja su od 2003. izlazila u izdanju zaprešićke Frakture – tada jedva postojećeg izdavača, i u totalno autsajderskom kontekstu – među najavljenim se knjigama našla i ona koja nikada neće biti napisana: “Istarski razbojnici”, u opisu “biografije”. Bit će to pokušaj ukorijenjenja u novu temu, a na neki način i u novi zavičaj. Da je poživio, kao što je trebao poživjeti, Kovač bi napisao “Istarske razbojnike”. Oni koji su ga poznavali, i pamte njegove usputne pripovijesti, ispunjene jakim fascinacijama, a pomalo i lukavstvom pripovjedača, koji na slušateljima, katkad, provjerava svoje teme, mogu zamišljati kako bi izgledala ta Kovačeva knjiga, pa je u svojim glavama isto tako mogu i ispisivati. Čitatelj, ako je pažljiv i piscu vjeran, i sam je uvijek pomalo pisac, i sam vodi piščevu ruku po stranicama davno ispisanih i neispisanih knjiga. Tako on, čitatelj, danas može dovršavati književnu i životnu Kovačevu Istru, u pokušaju, uvijek uzaludnom, da mu namiri izgubljene zavičaje. (Da, još i to: pisac, naravno, može bez zavičaja i bez domovine. Najbolje mu je, naime, tako, i najplodnije. Ali ne i ako ih se, kao Kovač, odrekne na takav način da totalno emigrira iz izgubljenih zavičaja, da o njima ne piše, da ih, u biblijskom smislu, prezre.)

Roman “Vrata od utrobe” u prvoj je verziji objavio 1978, u izdanju zagrebačkog Naprijeda. Za tu je knjigu čašćen Ninovom nagradom, u strašnoj konkurenciji i u vrijeme kada je ta nagrada bila kriterij na prostorima zajedničkih, međusobno razumljivih jezika. Bio je navršio četrdesetu, i bio je u punoj snazi kao scenarist, pripovjedač i romanopisac, jedan od onih beogradskih ludaka, koji su neprestano provjeravali granice slobode, iritirali državu i partiju i poigravali se svetinjama režima. Jest, imao je Kovač u sebi nešto ekshibicionističko, dobar, blag čovjek, a svejedno je volio skandalizirati čaršiju, ali u toj je provjeri granica slobode, dosljedno provedenoj na svakoj stranici “Vrata od utrobe” bilo i nešto što je mnogo važnije: ogroman biografski i sudbinski ulog. On je, naime, u to vrijeme pisao samo o onom što ga je čovječanski odredilo, o svojoj krvi i svojoj kosti Kovač je pisao.

“Vrata od utrobe” roman su o Istočnoj Hercegovini. Najvažniji hercegovački roman, općenito, koji je itko napisao. Ali to je i roman o komunističkom osvajanju vlasti, o retorziji i odmazdi među društvenim klasama, etnijama i ljudima. Iako nije dug, jedva da je u njemu tristo i pedeset stranica, to je i društvena freska, i porodična saga, i ljetopis mjesta L., smještenog u blizini Trebinja. (U kojemu se inicijalu, pak, jasno prepoznaje Lastva, mitsko središte Kovačevih proza, koje, međutim, iz razloga koje slutimo i koje bi vrijedilo opisivati, pisac nikad nije imenovao drukčije nego inicijalom.) Iako je Kovač drukčiji pisac od Ive Andrića, mnogostrukošću svojih značenja, društvenih, intimnih i političko-povijesnih, “Vrata od utrobe” usporediva su s “Travničkom hronikom”. (A možda su, iako ne i sigurno, obojici pisaca to i najbolji romani.) Ono što ih, međutim, čini neusporedivim jest pripovjedna strategija, u kojoj Kovač virtuozno kombinira dva međusobno suprotstavljena metoda: klasično, barokno pripovijedanje, s tehnikom rezova i uobličavanja ispripovijedanih cjelina u zasebno podnaslovljene kvazidokumentarne i tematske okvire. Time ne samo da ne otežava posao čitatelju – čemu je Kovač, čini mi se, bio i jedinom nevičan: naime, ni kada se ozbiljno trudio, nije bio u stanju svoj tekst učiniti neprohodnim, neprivlačnim, u se zatvorenim, hermetičnim – nego mu, štoviše, pruža iluziju kako svijet što ga pisac opisuje istovremeno gleda s više različitih, međusobno sučeljenih i zrcalećih strana. “Vrata od utrobe” su, formalno gledajući, roman-kaleidoskop. Što bi to bio roman-kaleidoskop? I to bi jednom valjalo objasniti. Ovako ostaje zgodna, a slikovita sintagma.

Kovač je hiperrealist, kvazidokumentarist, proizvođač čarolija, veliki porodični i zavičajni pisac. Ono što on upetlja u “Vratima od utrobe” ne bi raspetljao ni najsposobniji policijski istražitelj, ni književni analitičar, tekstolog, detektiv – ako takvi još i postoje u ovome jeziku – ali ništa tu nije nametljivo, suvišno ni opterećujuće. Priča teče onako kako teče vrijeme. Neravno i skokovito. Sudbina povlači junake njihovu kraju. A komunizma što se tiče, on se u “Vratima od utrobe” rodi, i u njima on umre. Iako je objavljena dvanaest godina prije kraja epohe (čarobnog li broja – dvanaest), prije 1990. kada se europski komunistički sustav i raspao, ova knjiga kao da je pisana s nekim naknadnim iskustvom. I nevjerojatno kako su je komesari uspjeli podnijeti. A bilo je to u vrijeme kada je književnost bila važna, kada se država tresla zbog jednoga subverzivnog stiha, kada su se zbog prvijenca mladoga pisca sastajali općinski komiteti, a oni centralni su živo raspravljali o zastranjenima u knjigama što su ušle u finale Ninove nagrade. Danas, državom, kao i državnim podzemljem, a onda i nacijom i nacionalnim patriotizmom, vladaju oni koji ništa ne čitaju – osim, možda, Dječje Biblije, da se ukratko i razumljivim jezikom informiraju pred redoviti raport ocu nadbiskupu – pa je teško zamišljati kako bi današnji komesari reagirali na ovakvu knjigu. Naravno, kada bi ona bila moguća.

“Vrata od utrobe” su, na kraju, knjiga o Jobu. Započinje motom iz one Knjige o Jobu: “Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju.” Job je, vjerujem, Dimitrije V, kojeg je neprijateljski rafal presjekao tako da ga je ostavio bez nogu i samo s jednom rukom. Takav će vladati mjestom L.
Mirko Kovač umro je na Preobraženje Gospodnje 2013. Trideset i pet godina ranije ovi su redovi upisani u “Vrata od utrobe”: “Preobraženje Gospodnje praznuj i preobraženje u sebi pripremaj, misli o skoroj smrti, smatraj se već umrlim svijetu, a živim Bogu, odvezuj se od svijeta, spremaj se hitno na put, išti spas i viči: potonuh! Čut ćeš glas kao Petar:
‘Što si se prepao, Bog je na tvojoj strani, prirodno.’”



Roman Vrata od utrobe najnagrađivaniji je roman Mirka Kovača, ovjenčan “NIN-ovom nagradom” – najuglednijom nagradom za roman na južnoslavenskim prostorima 1978. i “Nagradom Željezare Sisak” 1979. godine. Bio je najčitanija knjiga 1980., a u izboru najuglednijih intelektualaca u časopisu Dani Vrata od utrobe proglašena su najboljim romanom dvadesetoga stoljeća, odmah nakon romana Meše Selimovića Derviš i smrt, te Travničke kronike Ive Andrića.

Vrata od utrobe su uz Kristalne rešetke nesumnjivo vrhunac Kovačeve romansijerske umjetnosti, ali i jedan od romanesknih vrhunaca novijeg romana na južnoslavenskom govornom području.
Enver Kazaz

Roman Vrata od utrobe podsjeća čitatelja na raznovrsne moći pripovjedačkog govora i nudi jedinstveno i bogato umjetničko iskustvo.
Vladislava Ribnikar