Pet stoljeća hrvatske književnosti: Josip Kozarac

Mrtvi kapitali / Među svjetlom i tminom / Pripovijesti

Kozarac, Josip, hrvatski književnik (Vinkovci, 18. III. 1858 – Koprivnica, 21. VIII. 1906). Studij šumarstva završio je 1879. u Beču. Kao šumarski vježbenik radio je po različitim mjestima u Slavoniji, bio je i upravitelj šumarije u Lipovljanima te nadšumar u Vinkovcima. Uređivao je Šumarski list (1896–98). U književnosti se javio 1875. pjesmom Zmija u Hrvatskoj lipi. Njegovih osamdesetak pjesama, u kojima prevladavaju ljubavni motivi i pesimističan ugođaj, nije ostavilo značajniji trag u književnosti. Slično je i s dramskim tekstovima, koje je, kao zaljubljenik u kazalište, napisao još kao bečki student. »Izvorna šaljiva igra u jednom činu« Turci u Karlovcu (1878) i komedija Tuna Bunjavilo (1879) napisane su u duhu pučkoga kazališta. Najboljim dramskim tekstom književni povjesničari drže komediju karaktera Tartufov unuk (Slavjanski almanah, 1879), preradbu Moliereove komedije, napisanu jampskim jedanaestercima i prilagođenu domaćemu karakteru lažnoga pobožnjaka i varalice. Kozarčeve proze uvelike nadilaze njegovo pjesničko i mladenačko dramsko djelo. Roman s tezom Mrtvi kapitali (Vienac, 1889) tematizira ekonomske i socijalne probleme slavonskoga sela. U kontekstu hrvatskog realizma značajan je zbog uvođenja novoga tematskog sustava u pripovjedačke prostore. U njemu se osjeća jak utjecaj tadašnjih suvremenih teorija A. Smitha, Ch. Darwina i J. S. Milla. Jaka nacionalno-prosvjetiteljska tendencija izražena je i u nedovršenome romanu Živi kapitali. U romanu Među svijetlom i tminom (1891), umjetnički mnogo slabijem od autorova romanesknoga prvijenca, pripovjedač je zaokupljen kritikom Khuenova činovničkog aparata u kojem se karijera gradi poslušnošću i denunciranjem. Kozarac je pod društvenim pritiskom bio prisiljen promijeniti svršetak romana i bitno ublažiti kritičnost. Tek je 1950. kraj romana, prema Kozarčevoj koncepciji, rekonstruirao E. Štampar. Dok je u romanima isključivo bio glasnogovornik slavonskoga regionalizma, u kraćim proznim formama došao je do izražaja Kozarčev pripovjedački talent. Kratke proze, pisane pod jakim utjecajem I. S. Turgenjeva, najdotjeraniji su dio autorova književnog rada. U njima se osjeća polagan prijelaz Kozarčeva realizma u nadolazeći modernizam. Novelistički talent prepoznatljiv je već i u početničkim Pričama djeda Nike (Pučke novine, 1877–79). Novele pokrivaju nekoliko tematskih područja. U prozi Proletarci (Vienac, 1888) i Krčelići ne će ljepote (Dom i sviet, 1888) prepoznaju se socijalni problemi, a u pričama Tri dana kod sina (Prosvjeta, 1897) i Rodu u pohodu (Vienac, 1899) problematizira se odnos sela i grada. Istaknuto mjesto u Kozarčevu novelističkome radu pripada temi ljepote rodnoga krajolika (Slavonska šuma, Vienac, 1888), a među najuspjelije stranice ubrajaju se tekstovi vezani uz posljedice raspada patrijarhalnoga morala (Biser-Kata, Vienac, 1887; Tena, 1894) i uz posljedice bračne nevjere (Donna Ines, Vienac, 1890; Tri ljubavi, 1894; Mira Kodolićeva, 1895; Oprava, 1899). Većina njegovih junakinja pripada među najbolje opisane ženske likove u hrvatskoj prozi XIX. stoljeća. Novelu Oprava, a na temelju njezina psihologizma, suvremena kritika stavlja na sam vrh Kozarčeva stvaralaštva. Kozarčevo književno djelo, prihvaćeno i od kritike i od čitatelja, danas svjedoči kako prava književnost, uklopiva u dominantnu stilističku matricu svojega doba, može nastati i izvan velikih književnih središta.

Kozarac, Josip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 3.6.2024.

Broj: 53